Do 24. lipnja 1981. godine Međugorje je živjelo kao i sva ostala sela u južnim krajevima: ljudi su obrađivali zemlju, sadili duhan i lozu, proizvodili vino i uzgajali povrće da bi prehranili i uzdržavali svoje obitelji. Zbog socijalnih i političkih prilika, mnogi su odlazili trbuhom za kruhom: u prekooceanske i zapadnoeuropske zemlje.
Ukazanja Blažene Djevice Marije – Kraljice Mira započinju 1981. godine i život župe od tada se naglo mijenja. Gospa je za svoje svjedoke i suradnike izabrala ne samo šest vidioca, nego cijelu župu i njezine hodočasnike. To je izričito rečeno u poruci: “Ovu sam župu izabrala na poseban način i želim je voditi.” (1. ožujka 1984.)
Dana 24. lipnja 1981. godine oko 18 sati šestero djece – Ivanka Ivanković, Mirjana Dragičević, Vicka Ivanković, Ivan Dragičević, Ivan Ivanković i Milka Pavlović, vidjeli su na brdu Crnica, nekoliko stotina metara iznad mjesta Podbrdo, mladu ženu s djetetom u naručju, koja im je rukom davala znak da joj priđu. Djeca, koja su bila iznenađena i uplašena, nisu joj prišli.
Sljedećeg dana, 25. lipnja 1981., u isto vrijeme, njih četvero: Ivanka Ivanković, Mirjana Dragičević, Vicka Ivanković i Ivan Dragičević, osjetili su snažnu želju privlačnost prema mjestu gdje su dan ranije vidjeli osobu koju su prepoznali kao Gospu. Usput im se pridružuju Marija Pavlović i Jakov Čolo. Molili su i razgovarali s Gospom i ona im se predstavlja kao Kraljica Mira. Zbog toga se 25. lipnja slavi kao obljetnica ukazanja. Prema njihovu svjedočenju, od toga su dana imali svakodnevna ukazanja, zajedno ili odvojeno, gdje god da se nalazili. Milka Pavlović i Ivan Ivanković Gospu više nisu vidjeli.
Trećeg dana ukazanja, 26. lipnja 1981., Gospa prvi put poziva na mir riječima: “Mir, mir, mir – i samo mir! Mir mora vladati između Boga i čovjeka i među ljudima!” Privučeni Gospinim ukazanjima i porukama, narod – najprije župljani, a potom i iz drugih sela i iz cijeloga svijeta – počeli su se okupljati i moliti.
Progon vidioca, njihovih roditelja i rodbine, župljana i svećenika, pa čak i hodočasnika počeli su odmah početkom ukazanja. Vidioci su vođeni na policijske pretrage i psihijatrijske preglede, no svaki put je konstatirano da su zdravi. Isti zaključak je donesen na daljnjim ispitivanjima provedenih sljedećih godina.
Fra Jozo Zovko, tadašnji župnik u Međugorju, uhićen je mjesec i pol nakon prvog ukazanja. Iako nevin, komunistički ga je sud osudio na tri i pol godine zatvora.
Zahvaljujući Gospinim ukazanjima, Međugorje – jednostavna seoska župa – postalo je mjestom okupljanja mnoštva hodočasnika iz cijeloga svijeta (u prvih 20 godina više od 20 milijuna), te jedno od najvećih molitvenih središta u svijetu , usporedivo s Lurdom i Fatimom. Bezbrojni svjedoci kažu da su upravo na ovom mjestu pronašli vjeru i mir – i uvijek se iznova vraćaju Majci.
Crkva sv. Jakova
Prvu župnu crkvu župa Međugorje je sagradila u kratkom vremenu nakon osnutka župe. Crkvu je sagradio O. Nikola Šimović uz pomoć župljana u periodu 1896 do 1897. To je bilo za ono vrijeme siromaštva ovog naroda jako veliki događaj. Crkva je bila lijepa i izvana i iznutra. Zbog trusnog tla na kojem je bila sagrađena, njezini su zidovi ubrzo počeli pucati, a cijelo zdanje tonuti, pa se odmah nakon Prvog svjetskog rata počelo misliti na gradnju nove crkve.
Biskup je 1935 godine dao dozvolu za gradnju nove župne crkve, nakon dugog niza godina pregovaranja i dogovaranja. Radovi na iskopima temelja počeli su u lipnju 1935. god.
Nacrt za veličanstvenu međugorsku crkvu koju je sam nazvao „bazilikom“ besplatno je napravio poznati zagrebački arhitekt Stjepan Podhorsky. On je radio na obnovi i izgradnji više sakralnih objekata u Hercegovini, među kojima je veličanstvena bazilika u Tomislavgradu i katolička crkva u Subotici- Vojvodina. Međugorska crkva ima tri lađe. Prednji dio je bio predviđen s dva tornja u klesanom kamenu. “Nacrt je uzet prema starim hrvatskim bazilikama u modernom ruhu,u jednostavnijem, ali ipak strogo crkvenom stilu.“ Iako se jako puno polemiziralo oko dimenzija koje su predložene i oko potrebe dvaju zvonika.
Do početka II. Svjetskog rata izgradilo se 2,5 m visine zidova i nakon toga radovi su stali do 60-tih godina. 1966. g. nastavilo se s radovima na crkvi i radovi su završeni 1969.g. Crkva je blagoslovljena 19. siječnja 1969. g. Unutarnje uređenje crkve dovršeno je 1980.g.
Župna crkva i prostor oko crkve mjesto je slavljenja euharistije i sakramentalnog života. Crkva je kao i župa posvećena sv. Jakovu starijem, apostolu i zaštitniku hodočasnika. Uz crkvu je 1991. godine podignut oltar za vanjsko slavlje i dvadeset ispovjedaonica. Sagrađena je i kapelica za euharistijsko klanjanje s prostorijama za predavanje i duhovne razgovore. Podignuta su i dva šatora za prigodna slavlja.
Brdo Ukazanja
Mjesto prvih Gospinih ukazanja, nekoliko stotina metara iznad zaseoka Podbrdo, danas se naziva Brdo Ukazanja. Od kuća do samog mjesta ukazanja vodi strma staza uz koju su 1989. godine postavljeni brončani reljefi radosnih i žalosnih otajstava krunice (rad prof. Carmela Puzzola).
Na putu prema mjestu ukazanja, na 2. postaji radosnog otajstva, postavljen je veliki drveni križ kojim je označeno mjesto gdje je Gospa trećeg dana ukazanja preko Marije Pavlović po prvi put pozvala na mir.
Na samom mjestu ukazanja, u čast 20. obljetnice, postavljen je kip Kraljice Mira izrađen prema modelu onoga koji se nalazi pred župnom crkvom – kip od bijelog mramora, djelo talijanskog klesara Dine Felicia iz Massa Carrare. Kip je dar korejskih hodočasnika. Duboko potaknuti nakon ozdravljenja jednog djeteta, željeli su učiniti nešto da zahvale Bogu i Kraljici mira za Milost. U ovu nakanu ugradili su i svoju molitvu „za mir na korejskom poluotoku“ kako su napisali na pločici koju su donijeli iz Koreje.
Susret s Brdom ukazanja za hodočasnike je susret s Gospom kroz osobnu molitvu i molitvu krunice.
U lipnju 2002. god., brončani reljefi slavnih otajstava krunice (rad prof. Carmela Puzzola) postavljeni su na stazi koja s mjesta ukazanja silazi prema Plavom križu. U podnožju Brda ukazanja nalazi se Plavi križ, postavljen 1985. godine. Na tom se mjestu od 4. srpnja 1982. redovito sastaje molitvena skupina vidioca – Ivana Dragičevića.
Križevac
Križ na Brdu zvanom Šipovac izgrađen je 1934. god. Župljani predvođeni svojim župnikom fra Bernardinom Smoljanom podigli su ovaj zavjetni križ u spomen 1900. obljetnice Muke i Smrti Gospodina našega Isusa Krista. Odluku o gradnji križa donijeli su nakon Božića 1933. god.
Ideja za izgradnju križa došla je iz Vatikana. Naime, papa Pio XI. izrazio je želju da se u prigodi 1900. obljetnice smrti Kristove izgrade križevi na uzvisinama po čitavu svijetu. Unatoč velikoj neimaštini, tu ideju prihvatio je tadašnji međugorski župnik fra Bernardin Smoljan te su njegovi župljani 21. siječnja 1934. godine odlučili i započeli gradnju.
Radovi su trajali otprilike mjesec dana. Župljani su zanosno radili na izgradnji križa noseći na vlastitim leđima ili uz pomoć konja šljunak, cement, željezo, drvo i vodu. Križ je visok 8, 52 m. U dršku samog križa uglavljene su relikvije pravog Isusova križa, koje su za tu priliku dobivene iz Rima. Križ je izgrađen je na nadmorskoj visini od 498 m. Blagoslov križa svečano je proslavljen u petak 16. ožujka 1934. god. Bilo je to veliko slavlje u župi Međugorje kojem su svjedočili i mnogi svećenici i vjernici iz drugih okolnih župa. U toj prigodi brdo je dobilo novo ime – Križevac.
Riječi urezane u betonskom križu u srcima nose svi oni milijuni hodočasnika:
IHS/ ISUSU KRISTU/ OTKUPITELJU
LJUDSKOGA RODA/ U ZNAK SVOJE
VJERE, LJUBAVI/ I NADE/ PODIGOŠE/
BERNARDIN/ SMOLJAN/ ŽUPNIK/
I ŽUPA/ MEĐUGORJE/ OD/
SVAKOGA ZLA/ OSLOBODI/ SVE NAS/ ISUSE!
Draga djeco! I križ je bio u Božjem planu kad ste ga sagradili. Ovih dana napose idite na Brdo i molite pod križem. Potrebne su mi vaše molitve. Hvala vam što ste se odazvali mome pozivu!” – kazala je Gospa u poruci od 30. kolovoza 1984. god.
Križevac je već ranije obogaćen Križnim putem, koji je izradio talijanski umjetnik Carmelo Puzzolo. Postaje su u Međugorje stigle u jesen 1987. godine, ali su vlasti tek pred Uskrs u ožujku 1988. godine dopustile njihovo postavljanje uz brdo. U tome su pomagali župljani.
24.11.2001. god., na prvu obljetnicu smrti fra Slavka Barbarića, na mjestu na kojem je dušu predao u Gospodinove ruke podignut je spomen: fra Slavkov reljef u bronci ugrađen u kamen. Između dvije postaje Križnog puta, ostat će kao znamen i spomen na čovjeka koji je govorio ono što je mislio i činio ono što je govorio, slijedeći Evanđelje i poruke Kraljice Mira.
Danas je Križevac neizostavna postaja mnogih međugorskih hodočasnika iz cijelog svijeta, a svakoga petka popodne župljani i hodočasnici uz Križevac obavljaju i redovitu pobožnost Križnoga puta. Svaki kamen do vrha Križevca izlizan je i tako živo svjedoči molitvama, zahvalama, zavjetima… milijuna hodočasnika koji su se popeli na ovo brdo iznad Međugorja.
